Komisija za uslovni otpust Ministarstva pravde u prošloj godini usvojila je 192 molbe za uslovni otpust kojim se zatvorenicima dosuđene kazne zatvora smanjuju za trećinu. Prema podacima koji su „Danu” dostavljeni iz Ministarstva pravde, većina molbi za smanjenje trećine zatvorske kazne odbije se kao neosnovana.
Naime, Komisija svakog mjeseca razmatra oko 50 tih zahtjeva, što znači da ih godišnje uputi oko 500 zatvorenika, a manje od pola njih bude usvojeno.
– Dosadašnja praksa pokazuje da se sjednica Komisije za uslovni otpust zakazuje u prosjeku jednom mjesečno. U prosjeku se na mjesečnom nivou razmatra oko 50 molbi osuđenih lica za uslovni otpust. U 2014. godini 192 molbe za uslovni otpust usvojene su od strane Komisije za uslovni otpust – saopštili su iz Ministarstva pravde za „Dan”.
Kriminolog Velimir Rakočević prokomentarisao je da ovaj broj jeste veliki, imajući u vidu broj osuđenika koji se nalaze u zatvoru, i upozorio da nadležni treba da povedu računa o tome kojim osuđenicima je dozvoljen uslovni optust, odnosno skraćenje kazne.
– Imajući u vidu da se prosjek broja zatvorenika u zatvoru kreće oko 600, broj od 192 usvojene molbe za uslovni otpust jeste veliki. Zbog moguće zloupotrebe te zakonske mogućnosti nadležni treba da povedu računa da skraćenje kazne dobiju samo počinioci djela iz nehata, kao što su osuđeni za djela iz saobraćaja ili nužne samoodbrane, ali ne i izvršioci najtežih krivičnih djela, jer nije moralno nagrađivati te osuđenike – kazao je Rakočević u izjavi za „Dan”.
On je kazao da ni u kom slučaju ne podržava predlog koji je dao DPS da se uslovni otpust dozvoli počiniocima svih krivičnih djela koji su stekli predviđene uslove.
– U pitanju je standard iz Evrope da se onima koji su se dobro vladali jedan dio kazne oprosti i da se ta lica puste na slobodu, gdje će se pratiti njihovo ponašanje. Istina je da to predviđaju evropski standardi, ali je važno imati u vidu da uslovni otpust ne treba dozvoliti svim licima. Prije svega, nije moralno takav vid nagrade davati licima koja su osuđena za najteže zločine. To nije moralno, prije svega, prema žrtvama – tvrdi Rakočević.
Generalizacija u tom smislu, dodao je, neprihvatljiva jer bi se moglo smatrati da su veliki zločinci dobili nagradu i satisfakciju za djelo koje su počinili.
– Treba biti selektivan u tom slučaju, bez obzira na dobro vladanje tokom služenja kazne. Za velike zločine nipošto ne smije biti dozvoljena nikakva nagrada, uslovni otpust, amnestija, pomilovanje – dodaje kriminolog, objašnjavajući da ne bi trebalo dozvoliti da se bilo koja druga institucija ili vlast miješaju u odluku suda koji je osuđeniku odredio kaznu.
Prema važećem zakonu, uslovno se može otpustiti lice koje je izdržalo dvije trećine kazne zatvora, a posebno polovinu kazne ili kaznu od četrdeset godina, ako se popravilo toliko da se može očekivati da će se na slobodi dobro vladati, a naročito ukoliko se očekuje da do isteka vremena za koje je izrečena kazna neće učiniti novo krivično djelo.
M.V.P.
Članovi Komisije
O uslovnom otpustu osuđenih lica odlučuje Komisija za uslovni otpust, koju obrazuje ministar pravde. Pored ministra pravde tu komisiju čine predstavnici Vrhovnog suda, Vrhovnog državnog tužilaštva, Ministarstva unutrašnjih poslova, Ministarstva zdravlja, kao i starješina organizacije – Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija. Postupak uslovnog otpusta pokreće se na osnovu predloga organizacije (ZIKS), molbe osuđenog lica ili članova njegove uže porodice. Prilikom odlučivanja o uslovnom otpustu komisija pribavlja izvještaj organizacije o radu i vladanju osuđenog lica za vrijeme izvršenja kazne zatvora.